Nakon Terapije

Hoćeš? Haj. Nećeš? Ma ko te jebe...

15.10.2019.

O danu kad sam izgubila oba roditelja

HTML Font

Nakon dva dana provedena u šumi u kojoj je neprestano, čini m se, padala kiša, krenuli smo dalje. To dalje je opet bila šuma. Nezaustavljivi nizovi drveća kroz koje se polako probijalo sunce je za ljude bilo kao svjetlo na kraju tunela.

Ne za mene. Imala sam sedam godina. Bila sam mokra i po obićaju u neudobnim cipelama. Ja sam htjela mojoj kući.

Pored mene, u vojnim čizmamai uvijek nasmijan, hodao je moj tata. Ove iste čizme će uskoro odlučiti o njegovoj sudbini. Držala sam ga za ruku, čvrsto, kao da sam osjetila da se već nakon par sati, nećemo vidjeti više nikad u životu.

Sjećam se kako je mirisao i nakon toliko dana vani i nikad neću zaboraviti njegov osmjeh i zbunjeni pogled koji je davao mami. Taj isti pogled ima moj brat i ima ga samo onda kad zna da je nešto zajebo, brate...

Mama, tata, da li ste tada, dok su nas izvodili na linč, bili svjesni svoje naivnosti?

Odjednom, bum, proplanak, Sunce.

Intenzivan miris svježe pokošene trave.

Sa moje lijeve strane stolovi, namjenjeni za odlaganje oružja i odjeće koju su svi muškarci morali skinuti do pojasa prije pristupanja na našu veselu livadu.

Bili su puni odjeće.

Puška mog tate je izgledala usamljeno nakon što sam je odložila na sto. Da, ja sam je nosila zadnja dva dana jer je bila lakša od mog rusaka sa hranom, koji je moja mama požrtvovano spakovala, još u danima kad joj je bilo dozvoljeno da bude mama.

Toliko o tim našim zločinima, pa mi se, jebeno, nismo mogli ni braniti, brate...

Za nekog ko gleda sa strane, idiličan prizor u kojem se obučen domaćin raduje gostima koji su tek došli i raskomotili se.

Prozvali su ga. Ona titula komesara policije prije imena mu je napisala naredni poen, tik do čizama. Stisak ruke, jedno ne boj se za kraj i krenuli smo za mamom koja je nosila brata. Prešla je most. Okrenula se i zvala me da idem za njom. Nisam htjela da ga pustim. Nisam mogla da ga pustim. Balavčev nož na njegovom vratu me ubjedio. Prešla sam most, sama, polako, po sredini i iskreno, to nimalo nije pomoglo mom strahu od vode. Tata je ostao. Ostao je tamo gdje većina ljudi koja je prešla most slavi dane predivne zelene ljepotice sa istim onim domaćinima s početka moje priče. Onima koji su se smijali, sjećaš se, brate... Mama je, pokušavajući da bude tata, ubrzo prestala da bude i mama.

A ja, ja sjedim, duvam, pijem i pitam se.


Nakon Terapije
<< 10/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
52

Powered by Blogger.ba